"Malena" svemirska tijela koja morate znati za svaki kviz

Pluton

Pluton (službeno 134340 Pluto) desetljećima je uživao status “devetog planeta” i bio ikona astronomije sve do 2006., kada je međunarodna astronomska zajednica zaključila da ne ispunjava jedan ključni kriterij, ne dominira svojom orbitom. To jednostavno znači da se u njegovoj okolini nalazi još mnogo tijela slične veličine, pa je prebačen u kategoriju patuljastih planeta.
Otkriće Plutona 1930. često se opisuje kao trijumf upornosti: mladi astronom Clyde Tombaugh danima je uspoređivao fotografije istog dijela neba dok nije primijetio “točkicu” koja se micala.
Prvi bliski susret s Plutonom dogodio se 2015. zahvaljujući NASA-inoj misiji New Horizons, koja je uzela i uzorke podataka o njegovoj površini, temperaturi i atmosferi, te otkrila slavnu “srcoliku” svijetlu ravnicu nazvanu Tombaugh Regio.
Pluton se nalazi u Kuiperovom pojasu, prstenu ledenih objekata izvan orbite Neptuna, i ima pet mjeseca, najveći je Haron, toliko masivan da se oboje praktično vrte oko zajedničke točke u prostoru, gotovo kao dvostruki planet.

Eris (Erida)

Eris (136199 Eris) jedan je od najpoznatijih objekata u udaljenom “raspršenom disku” iza Kuiperova pojasa. Otkrivena je 2005., a prvotna mjerenja ukazivala su da je veća od Plutona, što je izazvalo pravu buru u astronomiji. Upravo je potraga za odgovorom na pitanje “što je planet?” zbog Eris dovela do službene redefinicije pojma i posljedične degradacije Plutona.
Eris se kreće vrlo izduženom orbitom koja je vodi od 38 pa sve do 97 astronomskih jedinica od Sunca, a njezino kretanje traje više od pola tisućljeća. Iako nije najveća, Eris je iznimno gusta i među najmasivnijim patuljastim planetima.
Oko Eris kruži i mali prirodni satelit nazvan Dysnomia. Čak je i izbor imena simboličan: Eris je bila božica razdora, što je pomalo ironično, njezino otkriće doista je izazvalo neslaganja, debate i preispitivanje osnovnih definicija u modernoj astronomiji.

Ceres

Ceres (1 Ceres) krije se na mnogo bližem mjestu,  unutar asteroidnog pojasa između Marsa i Jupitera. Iako je često nevidljiva golim okom, Ceres je najveći i najmasivniji objekt u tom pojasu te jedini koji je stekao status patuljastog planeta.
Otkriće je 1801. ostvario talijanski svećenik i astronom Giuseppe Piazzi, a orbita joj je precizno izračunata zahvaljujući geniju Carla Friedricha Gaussa.
NASA-ina misija Dawn 2015. poslala je prve detaljne snimke površine Ceresa, otkriven je ledeni svijet pun mineralnih soli, podzemnih spremnika vode i neobičnih svijetlih točaka za koje se danas smatra da su naslage soli. Najintrigantniji detalj je Ahuna Mons, hladni kriovulkan koji izbacuje slane, ledene tekućine umjesto lave.

Vesta

Vesta (4 Vesta) je drugi div asteroidnog pojasa i jedan od najsvjetlijih asteroida vidljivih sa Zemlje. Astronom Heinrich Olbers otkrio ju je 1807., a ime joj je dao Gauss, prema rimskoj božici ognjišta.
Najveće iznenađenje na Vesti je golemi udarni bazen Rheasilvia: njegov promjer prelazi 90% promjera cijelog tijela, a u središtu se uzdiže planina gotovo visoka kao Olympus Mons na Marsu. Vesta je toliko puta bila “udarana” u povijesti da je velik broj fragmenata otkinut s nje i završio na Zemlji, takvi meteoriti nazivaju se HED meteoriti.
Misija Dawn prije posjeta Ceresu provela je više od godine dana u orbiti Veste i potvrdila njezinu slojevitu strukturu: čvrstu koru, kameniti plašt i metalnu jezgru, nešto što je rijetkost među asteroidima.

Halleyjev komet

Najslavniji komet svih vremena, Halleyjev komet, vidljiv je golim okom i vraća se svakih približno 75 godina. Zahvaljujući britanskom astronomu Edmondu Halleyju, koji je uočio ponavljanje njegovih ranijih pojavljivanja, komet je postao prva nebeska “povratnica” čiji je ciklus znanstveno dokazan.
Njegovi tragovi zapisani su u kineskim kronikama iz 240. pr. Kr., a pojavljuje se i na srednjovjekovnoj tapiseriji iz Bayeuxa. Halleyjev komet izvor je poznatog meteorskog roja Orionida.
Kada prolazi blizu Zemlje, često postane jedan od najspektakularnijih objekata na noćnom nebu, a pri sljedećem prolazu 2061. ponovno se očekuje svjetska euforija.

Komet Hale–Bopp

Komet Hale–Bopp bio je jedan od najsvjetlijih i najdugotrajnije vidljivih kometa u modernoj povijesti, gotovo 18 mjeseci mogao se promatrati bez ikakvih instrumenata. Otkriće 1995. godine bilo je djelo profesionalnog astronoma Alana Halea i amatera Thomasa Boppa, koji su ga potpuno neovisno uočili iste noći.
Njegov prolaz kroz Sunčev sustav promijenio je orbitu: gravitacija Jupitera smanjila je njegov period sa 4000 na oko 2500 godina. Tijekom promatranja astronomi su otkrili neuobičajeni natrijev rep te veliki broj organskih spojeva u njegovoj perjani.
Komet je stekao tužnu slavu jer je inspirirao masovno samoubojstvo kulta Heaven’s Gate 1997. godine, vjerovali su da se iza kometa skriva svemirski brod.

Komet Shoemaker–Levy 9

Za astronome, 1994. bila je godina velikog nebeskog spektakla, komet Shoemaker–Levy 9 sudario se s Jupiterom.
Komet je bio otkriven 1993. već rastrgan na više komada nakon što ga je Jupiterova gravitacija “uhvatila” i zdrobila preko Rocheove granice. Fragmenti su se potom, jedan za drugim, zabilježili kao goleme eksplozije u atmosferi Jupitera.
Taj je događaj omogućio znanstvenicima da “zavire” u dublje slojeve Jupiterove atmosfere te potvrde prisutnost sumpora i drugih elemenata. Ožiljci udara bili su vidljivi gotovo godinu dana, veći čak od promjera Zemlje.

Komet 67P / Čurjumov–Gerasimenko

Komet 67P postao je globalna vijest 2014. kada se sonda Rosetta uspješno spustila na njegovu površinu, to je bio prvi kontrolirani “dodir” čovječanstva s jezgrom kometa.
Iako je mali i nepravilnog oblika, 67P je znanstvenoj zajednici otkrio ogromne tajne: ima tri puta više deuterija nego zemaljska voda, što ruši neke teorije o podrijetlu naših oceana. U njegovoj okolini otkriven je i molekularni kisik, a analiza prašine otkrila je složene organske molekule.
Nažalost, mali lander Philae sletio je u sjenu pa su mu se baterije ispraznile za samo 60 sati, ali i to je bilo dovoljno za povijesni znanstveni napredak.

Theia

Theia nije ni komet ni patuljasti planet, nego hipotetsko protoplanetarno tijelo iz ranog Sunčevog sustava. Prema “Hipotezi velikog udara”, prije oko 4,5 milijardi godina upravo se Theia sudarila s mladom Zemljom.
Taj kozmički sudar bio je toliko snažan da je izbačena materija kasnije formirala Mjesec. Brojni geokemijski dokazi podupiru ovu teoriju: izotopi kisika, klora i drugih elemenata na Zemlji i Mjesecu odgovaraju scenariju “dvaju pomiješanih tijela”.
Najnovija istraživanja (2021.) sugeriraju da se duboko u Zemljinom plaštu možda još nalaze “džepovi” stijena podrijetlom iz Theie, ogromne strukture poznate kao LLSVP.