Pad Zapadnog Rimskog Carstva – prijelaz iz antike u srednji vijek

Već u 4. stoljeću, Carstvo se dijeli na istočni i zapadni dio. Istočni dio, s centrom u Konstantinopolu, uspjet će se održati još tisućljeće, ali zapad, s Rimom i kasnije Ravennom kao političkim središtima, ulazi u fazu ubrzanog propadanja. Barbarski narodi, prije svega Goti, Huni, Vandali, Alani i kasnije Slaveni i Avari, nisu samo prijetili granicama, već su se polako i trajno naseljavali na teritoriju Carstva.

Teodozije Veliki bio je posljednji car koji je uspio ujediniti carstvo, ali nakon njegove smrti 395. godine, carstvo su naslijedili sinovi Honorius i Arcadius, čime počinje nepovratni rascjep. Na zapadu, slabost vladara, ubojstvo vojskovođa poput Stilihona, pogrešne političke odluke i unutarnje spletke dodatno su oslabila sposobnost obrane granica.

Godine 410. Rim je pao u ruke Vizigota pod vodstvom Alarika. To je bio prvi put nakon osnutka Rima da je grad osvojen. Pljačkanje grada simboliziralo je kraj jedne ere. No, pad nije bio trenutan. Rim će se formalno održati do 476., kada germanski vojskovođa Odoakar svrgava posljednjeg cara Romula Augustula.

Pad carstva nije značio kraj civilizacije, već transformaciju. Rimske institucije preživljavaju u crkvi, jeziku, pravu i gradskim strukturama. Novi narodi, posebno Goti, preuzimaju mnoge rimske oblike vlasti, ali ih prilagođavaju svojim potrebama. Ravena postaje novo središte, a na periferijama carstva nastaju utvrde, refugiji, koji čuvaju ostatke starog svijeta.

Pad Rima nije bio rezultat jednog poraza, već stoljetnog procesa koji je uključivao i prirodne katastrofe, poput potresa i gladi, ali i političke nesposobnosti i vojne slabosti. U kontekstu Velike seobe naroda, Huni su igrali ključnu ulogu kao okidač promjena. Njihove invazije prisilile su druge narode da potraže utočište unutar granica Carstva, često uz kobne posljedice za lokalno stanovništvo.

U posljednjim desetljećima postojanja, carstvo je sve više ovisilo o vojnim zapovjednicima barbarskog podrijetla. Mnogi od njih, poput Teodorika Velikog, osnovali su vlastite države na teritoriju nekadašnjeg Carstva. Vizigoti u Hispaniji, Vandali u Africi, Ostrogoti u Italiji, a kasnije i Langobardi, obilježili su novu kartu Europe.

Uz to, vjerski sukobi, osobito između Arijanaca i Nicejaca, dodatno su fragmentirali carsku vlast. Goti su u velikoj mjeri prihvatili arijansko kršćanstvo, dok je rimska elita ostala uz Nicejsko vjerovanje. Te su napetosti bile još jedan izvor unutarnjih podjela.

Rim je pamtio još i druge udarce: katastrofalni potres iz 365., koji su povjesničari smatrali lošim znakom; krvavu bitku kod Hadrianopola 378., gdje je poginuo car Valens; bitku kod Katalaunskih polja 451., gdje je Atila Hunski poražen, ali ne odlučujuće. Svaki od tih događaja bio je udarac carstvu koje više nije imalo snage za obnovu.

Na kraju, simbolika propasti bila je snažnija od samog događaja. Rim je pao, ali su njegove ideje, zakoni, jezik i urbanizam nadživjeli njegovo političko postojanje. Danas, kad govorimo o padu Rima, govorimo o prijelazu iz antike u srednji vijek, o prestanku jedne epohe i rađanju nove Europe.