Povijest Italije: od carskih sjena do razjedinjenih gradova

Godine 476. simbolično označavaju kraj Zapadnog Rimskog Carstva kada je mladi car Romul Augustul svrgnut od strane germanskog vojskovođe Odoakra. Iako su Rimljani stoljećima ranije podčinjavali “barbare”, sada su upravo oni postali vladari Apenina. No rimska civilizacija nije nestala – mnoge njezine institucije, jezik i religija ostale su duboko ukorijenjene. Novi kraljevi poput Odoakra i kasnije Teodorika Velikog, kralja Ostrogota, prihvatili su rimske načine upravljanja i surađivali s postojećom elitom. Teodorik je išao toliko daleko da se predstavljao kao rimski car u svemu osim u imenu: govorio je latinski, nosio carske odore i održavao gladijatorske igre u Koloseju.

Unatoč formalnom prestanku Rimskog Carstva, Italija je ostala svojevrsni kontinuitet antike, iako pod novim gospodarima. Ostrogoti, koji su vladali Italijom gotovo pola stoljeća, zapravo su činili manjinu, a Rimljani su nastavili živjeti po svojim zakonima. Ipak, napetosti između arijanske vjere Gota i katoličanstva većinskog stanovništva nisu izostale, a prijelaz vlasti u rukama često vrlo mladih ili nesposobnih nasljednika samo je pogoršavao situaciju.

U 6. stoljeću car Justinijan iz Bizanta pokrenuo je ambiciozan pokušaj obnove Rima, poznat kao „renovatio imperii”. Njegovi generali su, nakon teških ratova, vratili velik dio Italije pod istočnorimsku (bizantsku) kontrolu. No cijena je bila katastrofalna – ratovi i epidemije, poput Justinijanske kuge, doslovno su opustošili poluotok. Gradovi su se ispraznili, infrastruktura propala, a gospodarstvo urušilo. U mnogim regijama to razdoblje ostavilo je dublje rane nego sam pad Carstva.

Neće proći dugo prije nego što novi osvajači, ovaj put Langobardi (ili Lombardi), 568. godine ponovno ne poruše bizantske ambicije. Zanimljivo, Lombardi su u početku odbijali čak i imati kralja, pa je deset godina svaki vojvoda vladao svojom regijom kao neovisni gospodar. Podijelili su Italiju na sjevernu i južnu Longobardiju, stvarajući mozaik vojvodstava. Iako su bili germanskog podrijetla, već u 8. stoljeću većina Lombarda počela je govoriti latinski i prihvaćati katoličanstvo. No to nije spriječilo unutarnje sukobe, pobune, ni povremene brutalne osvete među aristokracijom.

S druge strane, papa je sve više preuzimao političku ulogu, a kako je Rim bio okružen langobardskim teritorijima, sigurnost crkve bila je ugrožena. Kada je Langobardski kralj Aistulf pokušao preuzeti kontrolu nad Rimom, papa se obratio novoj sili, Francima. Kralj Pipin Mali dolazi u pomoć i stvara presedan poznat kao „Pipinova donacija”, predaje crkvi teritorije koje je osvojio, čime nastaju Papinske Države. Time papa ne samo da postaje duhovni vođa, već i stvarni zemaljski vladar dijela Italije.

Kada je njegov sin Karlo Veliki osvojio Langobardsko kraljevstvo 774. godine, sjever Italije ulazi u sastav Franačkog Carstva. Godine 800., na Božić, papa kruni Karla Velikog za „cara Rimljana”, što izaziva bijes Bizanta. Time započinje stoljetni spor između Istoka i Zapada oko toga tko je „pravi“ nasljednik Rima. Iako se Bizant još uvijek nazivao Rimskim Carstvom, Karlo i njegovi nasljednici stvaraju ono što će kasnije postati poznato kao Sveto Rimsko Carstvo.

U međuvremenu, Italija postaje poprište sukoba između lokalnih vladara, Bizanta, Saracena iz sjeverne Afrike, te novopridošlih Normana, bivših Vikinga nastanjenih u sjevernoj Francuskoj. Oni stižu kao najamnici u južnu Italiju početkom 11. stoljeća, ali ubrzo osnivaju vlastitu državu. Njihovo osvajanje Sicilije, koje započinje 1061. i traje više od dvadeset godina, donosi jedinstvenu mješavinu kultura – muslimanske, bizantske i latinske. Normani su bili brutalni ratnici, ali i pragmatični vladari – dopuštali su vjersku toleranciju i korištenje više jezika u upravi.

Posebno se ističe Roger II., koji 1130. postaje prvi kralj Sicilije. Njegovo kraljevstvo obuhvaća jug Italije i otok, a privremeno i dijelove sjeverne Afrike. Unatoč otporu Pape i carskih vojski, Roger uspijeva zadržati neovisnost i pretvoriti Siciliju u jedno od najrazvijenijih i multikulturnijih kraljevstava Europe.

U međuvremenu, sjever Italije se sve više urbanizirao i bogatio. Gradovi poput Venecije, Genove, Pise i Milana razvili su snažne trgovinske mreže, vlastitu mornaricu i gotovo potpunu političku autonomiju. Slabljenje carske moći i stalni sukobi između pape i cara omogućili su tim republikama da postanu de facto neovisne. Gradovi su počeli ratovati međusobno, trgovati s Bliskim istokom i Sjevernom Afrikom, a njihova brodogradilišta i flote postale su ključne za Križarske ratove.

Upravo su brodovi iz Venecije i Genove prevezli većinu križara prema Svetoj zemlji. Gradovi su zauzvrat dobili povlastice u osvojenim područjima, trgovačke stanice i utjecaj koji su nastavili širiti stoljećima. Istodobno, papa se borio za kontrolu nad imenovanjem biskupa (investitura), što je dovelo do slavnog poniženja cara Henrika IV. ispred dvorca Canossa.

Italija toga doba bila je iznimno složena: teritorijalno rascjepkana, s lokalnim gospodarima, papom kao teokratskim vladarom i sve većim utjecajem stranih sila. Sveto Rimsko Carstvo polagalo je pravo na sjever, Papa na sredinu, a Normani su držali jug. Gradovi-države su se otimale za trgovačku prevlast. U toj kaotičnoj strukturi, Italija nije bila država, već civilizacijski mozaik.

Na prijelazu u 12. stoljeće, Roger II. i njegova dinastija pretvaraju jug Italije u centraliziranu kraljevinu, dok se sjever sve više oslanja na komunalnu autonomiju i trgovinu. Fridrik Barbarossa, car Svetog Rimskog Carstva, pokušat će ponovno uspostaviti imperijalnu kontrolu, no gradovi će se ujediniti protiv njega u Lombardsku ligu. Ta borba će definirati srednjovjekovnu Italiju: regiju u kojoj nikada nitko – ni car, ni papa – neće imati potpunu kontrolu.

Italija tako ostaje trajno obilježena podjelom, ali i neprestanim kulturnim razvojem. Povijest Apeninskog poluotoka u srednjem vijeku nije povijest jedne nacije, već stotine mikrodržava, vojvodstava, republika i kraljevstava, koja će oblikovati svijet – iako dugo bez zajedničke zastave.